...koja vodi u beskorisne situacije...

Nisam još pročitala knjigu, a film sam pogledala davno. Jedi voli moli.
Baš kako ulomak lijepo kaže tu su oko nas te srodne duše. Sigurno ima puno definicija i shvaćanja, a bome i doživljavanja srodnih duša. Meni ova trentuno savršeno odgovara. Meni odgovara.

Složili se ili ne oko opisanoga, moja srodna duša, rekla bih, napravila je baš to - zapucala me u zid, uz moju pomoć i odobravanje, i sada ja izmišljam i razmišljam o alternativnim realnostima koje vode u beskrajne situacije.
Iskreno, najdraže su mi one u kojima vidim srodnu dušu kako pati jer, ako patim ja, zašto ne bi i on. Kako sebično i krivo. Kako sebično od mene da mu želim loše samo zato jer sam ja dopustila da se sve dogodi. Kako sebično od mene uopće razmišljati o tome da će mi biti lakše ako i on pati.

Koga zapravo briga pati li on ili ne. Ja bih željela da je sretan i da mu ostane lijepa uspomena na mene, ako ikad poželi misliti ili razgovarati o meni. Ljudi se rado sjećaju lijepih stvari. I ja isto. Jedino je sve još malo svježe da bih se zbog toga osjećala dobro.

Izmišljanjem alternativne realsnosti jedino što činim jest problem meni samoj. Stvaram beskorisne situacije koje me sputavaju da živim sada i ovdje, da budem onako kako tog dana trebam biti, da sretnem koga trebam, da se dogodi što se treba dogoditi, ili se ne dogodi baš ništa ako ne mora. Zapravo, jedino što sigurno znam jest da sam zbunjena, rastrgana, izgubljena, ali željna svoga mira.

Tako ti od sveg srca želim da ne osjetiš tu kratkotrajnu potrebu da me kontaktiraš. Tako ti od srca želim da ostaneš gdje jesi ili nađeš drugu s kojom ćeš zamijeniti moju ulogu.
Još sam ranjiva i slaba i trebalo bi puno snage da se oduprem toj beskorisnoj situaciji bježanja od tebe.

Hah, ironije... Stalno koristim tu riječ "bježanje" :)
Sjećaš se kako smo se oboje tome smijali? Rekao si da je onda valjda jasno da ne trebam bježati. Jasno je, jasno.
Neću više to zvati bježanje, nego izmišljenom beskorisnom situacijom kojoj još nisam otkrila cilj niti svrhu. Prihvaćam li to da s tobom zatvaram vrata nečemu/ nekome drugom? Prihvaćam. Da. Logično pojašnjenje koje mogu prihvatiti. Bilo bi tu mnogo debate za i protiv, ali neću se trošiti. Prihvatit ću to objašnjenje.

Ostajem pri odluci da te puštam, no nekako, moja srodna dušo, nešto mi govori da je ta spona dvosmjerna i da i ti trebaš pustiti mene.

Nismo zajedno, očito je. Da li smo sada napokon odvojeni i da li će se moje misli polako prazniti kako bi pustile prostora za nekoga drugoga,ooo, zaista se nadam.

Zaista se nadam da će jedna od alternativnih realosti napokon biti korisna situacija u kojoj neću više morati učiti, nego uživati u znanju.