"Čovjek daje malo ako raspolaže samo svojim materijalnim dobrima; ali daje puno kad predaje samoga sebe."

Coelho - Vještica iz Portobella


Nekako sam večeras imala mali povratak u svoje misli godinama unatrag. Ovdje. Moje riječi stare godinama u kojima sam sama sebi napisala čak i upute kako ne činiti greške.

Nisam ih se uopće držala. Nisam ih se uopće ni sjetila. Mislila sam da sam postala pametnija kroz godine, ali ne, obrasci koji nas slijede u životu su uvijek tu. Čekaju kada će se opet i opet i opet dogoditi. Svaki puta kada se obrazac dogodi, povratak u normalan život je teži. Svaki puta isto ranjavanje, a rane sve dublje. Do kada tako?

Ovaj puta obrazac ću ipak promijeniti jer sada znam kako i znam da mogu. I onda ću se u ljubavi, kao i do sada, predavati potpuno. Znam da će to jednom netko prepoznati i prihvatiti.

Ja hoću, mogu i želim dati cijelu sebe. No razočarava me činjenica da je malo ljudi spremno primiti. Onako... istinski... bez straha...