Selfdestructed

22 rujan 2008


Sama sam sebi najveći neprijatelj. Tužno je da sam to shvatila nakon toliko padova i toliko godina traženja isprika i razloga zbog mojih postupaka.

Sama sam sebi najveći neprijatelj jer svima podilazim osim sebi. Na svih mislim osim na sebe. Svima hoću udovoljiti osim sebi. Onu uzrečicu „Dobro se dobrim vraća“ mora da je izmislio netko tko je bio u još većem kurcu tako da se tješi.

Nema više dobra. Tko je jači, taj kvači i tome je super u životu. Ovakvi ljudi kao ja, oni koji vole svih i prema svima su dragi i ljubazni i hoće pomoći, ovakvi ljudi su nesretni.
Dobro se ne vraća dobrim. Dobro se vraća suzama, patnjom, gubicima u materijalnom ili psihičkom obliku, izostaje čak i onaj osjećaj zadovoljstva jer sam nekome pomogla.
Nema više ničega. Samo osjećaj straha jer ne znam tko će se za mene brinuti. Sama za sebe sam opasna. Sama sebi činim zlo svjesno. Činim neke izbore u životu koji me dovode na rub ponora. Umjesto da se maknem na siguran teren, ja hodam po rubu. Kada se spotaknem i rukama grčevito držim za rub da ne propadnem, tada mi proradi svijest i uhvati me takav osjećaj krivnje, poneka srama, a gotovo uvijek ljutnje na samu sebe. Svaki je put manje snage u rukama za držanje, sve manje snage da se ponovno uspnem i krenem.

Ne znam kako se zaštiti od sebe same. Ne znam kako samu sebe urazumiti. Ne znam kako samu sebe upozoriti da pazim pri izboru jer, po pravilu, uvijek izaberem krivo. Znam to svoje pravilo i umjesto da ga mijenjam, ja ga se držim. Svih ostalih pravila u životu se odričem, samo se držim pravila da izabirem krivo.

Kada se nađemo u društvu ljudi koji negativno utječu na nas, znamo da se moramo maknuti. Ponekad to učinimo, ponekad ne. Sami od sebe se ne možemo maknuti. Kako da naučim da sam ja na prvom mjestu, da moram o sebi brinuti, da moram sebi pomoći i da nitko drugi ne može biti ispred mene same?

Mislila sam da sam napokon došla pameti nakon škole od prošle godine. Tako sam mislila da sam na pravom putu. Sve je izgledalo predobro. A kada nešto izgleda predobro da bi bilo istinito, onda nije istinito. Koliko puta mi se dokazalo šesto čulo koje je upozoravalo, tjeralo me da uzmaknem, a ja sam išla protiv sebe? Koliko puta sam rekla da ću slijedeći put slušati to nesretno čulo i nikada to nisam učinila? Koliko puta se moram naći u situaciji da plačem nad samom sobom kako bih rekla „Ne više!“ Izgleda mi bezbroj i tijekom cijelog života.
Imamo ugrađen sustav za upozorenja u obliku šestog čula, predosjećaja, snova, a ja ga ignoriram i ignoriram.
Što mi se mora dogoditi u životu da napokon napravim pravilno, da izaberem najbolje, da živim sa srcem, a ne u strahu?
I stalno se pri tome pitam „Pa zar se samo meni takve stvari događaju?“ Zar sam ja ta koja je nesposobna živjeti?“

A nije krvi ni prvi, ni drugi, ni treći. Sama sam kriva.

<< Arhiva >>